Džamija
Nimalo nije bilo slučajno da gradnja džamije bude prvi potez koji je Poslanik, s.a.v.s, napravio po dolasku u Medinu. Bio je to jasan pokazatelj da je mesdžid najvažniji faktor u uspostavljanju islamskog društva. To je ustvari kamen temeljac za izgradnju pojedinca i društva. To je neraskidiva veza koja svakodnevno povezuje vjernike u ideološkom pogledu kroz halke sticanja znanja, zatim mesdžid je najpogodniji ambijent za rješavanje međusobnih nesporazuma, centar informisanja vjernika o aktuelnom stanju zajednice, kao i mjesto za prakticiranje i doživljavanje raznih vrsta ibadeta.
Dakle, Poslanikova džamija nije bila mjesto isključivo za ibadet, već prostor kroz koji se odvijao cjelokupan svakodnevni život muslimana sa svim njegovim sadržajima, vjerskim, društvenim, političkim itd.Poslanikov mesdžid je bio škola koja je nudila znanje i djelo, teoriju i praksu, tu se vršilo čišćenje duše i tijela, tu se prepoznavao cilj i odabiralo odgovarajuće sredstvo za njegovo ostvarenje, tu su se raspoznavala prava i dužnosti, tu se poklanjala pažnja odgoju pa tek onda obrazovanju, primjeni i praksi, pa tek onda teoriji, poklanjala se, dakle, pažnja odgajanju duša prije „punjenja glava“!
Poslanikova džamija je bila institucija, državna ustanova, stjecište građana, gdje je nezaposleni nalazio posao, neuki nalazio znanje, tu se iskorjenjivalo siromaštvo, dobijali savjeti, tu se liječile organske i neorganske bolesti, razmjenjivala razna iskustva, tu su građani dobijali potrebne informacije i to kroz obligatne obrede kakav je džuma namaz, dakle, bili su obavezni doći po informaciju, morali su biti informisani! Nadalje, tu su dočekivane razne delegacije, tu su se donosili strateški planovi, pripremalo za odbranu interesa zajednice. Bio je to institut praktičnog odgoja, teren za praktičnu primjenu teorijskih i humanih principa vjere.
Karakteristika ovog univerzalnog dina je to što njegovi principi nisu suhoparne i iluzorne ideje u glavama ili obične riječi koje se uzražavaju jezikom, već principi usko vezani za svakodnevnu životnu stvarnost, sistem neodvojiv od svakodnevnog života.Sloboda, jednakost i brastvo su principi koje islam donosi dvanaest stoljeća prije francuske revolucije. Ti principi su svakodnevne praktične činjenice i svakodnevna istinska praksa u mesdžidu, koja sama o sebi govori bez glasa i pompe. Istinska sloboda pojedinca koja se ogleda kroz jasnu formu džamijske funkcije je jasno primjetljiva. Ima li jasnije i upečatljivije slobode pojedinca od slobode jednog klanjača, koji je oslobođen od svih ljudskih okova i ograničenja, oslobođen ropstva bilo kome osim svome Stvoritelju?! Tom Stvoritelju je ponizan, pokoran i skrušen, niko od stvorenja nad njim nema apsolutnu vlast, bez obzira o kakvom se ljudskom autoritetu radilo. To je istinska sloboda ljudske svijesti.
Što se pak slobode mišljenja tiče, dovoljno je spomenuti pravilo da, ukoliko imam na bilo koji način, predvodeći klanjače, pogriješi u namazu, musallija, tj. onaj koji ga slijedi, dužan ga je na prikladan način ispraviti, bez rezlike radi li se o starcu, mladiću, dječaku, djevojci ili ženi. Naravno, razlikuje se način ispravljanja imama, tako će muškarac izgovoriti riječi „subhan Allah, a ženska osoba će udariti unutarnjom stranom desne ruke o vanjsku stranu lijeve.
Imam sa minbera ljudima ne može nametati svoja razmišljanja i mišljenja, jer su i oni zajedno sa njim odgovorni, ispraviće ga ako pogriješi, potsjetiti ga i napomenuti mu ako zaboravi i upozoriti ga ako skrene sa ispravnog puta, makar se radilo i o halifi! Čovjek je zaustavio khalifu Omera, r.a, na khutbi tražeći da narodu objasni odakle mu ogrtač! Kad je khalifa objasnio, čovjek mu je rekao:“Sad te slušam i pokaravam ti se“! Pri preuzimanju khilafeta, Omer,r.a, kaže:“Ako kod mene primjetite nedostataka ili propusta, vi me ispravite“! Jedan čovjek je podigao sablju i rekao:“Tako mi Allaha, budeš li griješio, ovim ću te ispraviti“! Omer, r.a, je digao ruke i rekao:“Hvala Allahu koji mi je podario ovakve ljude“! Omer, r.a, je i ženi dao za pravo kad ga je ispravila u vezi mehra-vjenčanog dara. Nije mu bilo teško da kaže:“Omer je pogriješio, a žena je u pravu“!!!
Musliman se dakle, upravo u mesdžidu uči istinskom brastvu, ali ne samo da o njemu zna, već da ga u potpunosti i bez kompleksa i sprovodi u realnost. Podloga tom brastvu je jedan akidet (vjerovanje), jedan pravac (kibla), jedan imam, i tako svaki dan pet puta dodiruju se tijela u zbijenim safovima, gledaju lica, stežu ruke, uvezuju srca i istinski doživljava poruka kur’anskog ajeta:“Zaista su samo vjernici braća“! (al-Hudžurat, 10. Ajet).
Ima li impresivnijeg prizora od Poslanikove džamije u čijem je okrilju našao smiraj i slobodu jedan Suhejb –Vizantinac, Selman- Perzijanac, Bilal-Abesinac i drugi?! Koje je to krilo bilo toplije da bi u njemu našli mira, sigurnosti i slobode dva medinska zaraćena plemena Ews i Khazredž i ugasili svoju mržnju i netrpeljivost i postali istinska braća?! Šta je to tako čvrsto povezalo Muhadžire i Ensarije, da su više voljeli jedni drugima nego sami sebi? „Odricali su se u korist drugih, iako su i sami bili ugroženi“! (al-Hašr, 9. Ajet). Šta je to što im je pomoglo da se oslobode egoizma, mržnje i samoljubivosti, pa su učili dovu:“Gospodaru, oprosti nama i našoj braći koja nas pretekoše u imanu i ne dozvoli da u našim srcima bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš Ti si zaista blag i milostiv“. (al-Hašr, 10. Ajet). To je džamijski odgoj na principima islama!
Pogledajmo jednakost u tim, poput tespiha, nanizanim safovima. I imućan i siromah, i rob i njegov gospodar, i vladar i obični građanin, i učenjak i neuk, i radnik i seljak, svi jednaki poput zubića na češlju! Ko porani zauzima mjesto u prvome saffu, bez obzira na njegov ugled među ljudima, a ko zakasni klanjaće u zadnjem.
Jedna od vrijednosti mesdžida je da muslimani nauče poštivati i cijeniti vrijeme i vremenske termine, jer kad muezzin zauči Allahu ekber, musliman ostavlja sve i žuri odazivajući se Allahu. Uči, dakle, svoju obavezu uspostavljanja ravnoteže između duše i tijela, duha i materije, dunjaluka i akhireta. Nije mu poteškoća odoljeti izazovima dunjaluka i njegovih ljepota. Ulazi u oazu duševnog zadovoljstva i slobode, predaje se Allahu, razmišlja o odlasku u vječnost, razmišla o odgovornosti i polaganju računa. Tu ibadetom postiže sjaj duše i njenu čistoću, tu nestaje egoizam i topi se svoje ja.
U mesdžidu insan uči da se natječe u dobru. Kkad porani u džamiju i ugrabi mjesto u prvome saffu, s nadom očekuje bereket u svemu, u vaktu, čeljadi, u poslu, u svemu. Tu liječi svoju brigu, tu stiče samopouzdanje, tu će naučiti što ne zna, čuti ono što mu treba.
U mesdžidu će primjetiti brigu svoga brata, unijeće radost u njegovo srce, razgaliti mu, i zna nije uzalud. Saznaće ko je bolestan da ga obiđe, ko je muhtadž i u nevolji, da mu pomogne, ko nema da mu dadne, jer zna čeka ga džennet!U mesdžidu će upoznata brata, uvezati se s njim, spojiti srca i zavoljeti. Istinski.Biće od onih koje Allah hvali i kaže:“To su ljudi kojima trgovina ne može umanjiti svijest o Allahu, niti spriječiti da u džematu uspostavljaju namaz“! Zato je namaz u džematu, u mesdžidu 25 ili 27 puta vrijedniji od pojedinačnog namaza!
Nije džaba Poslanik, s.a.v.s, rekao da je redovno posjećivanje mesdžida znak imana:“Kada vidite da je neko stalno i svjesno vezan za džamiju, svjedočite da ima imana“! (Ahmed i at-Tirmizijj). Trenutno stanje muslimana u svijetu jasno ukazuje na činjenicu da su površni, da ne shvataju i ne koriste blagodati koje im je Uzvišeni podario, a jedna od mnogobrojnih je džamija kao institucija i njena društveno odgojna uloga pojedinca i društva.
Od Ibn Mes´uda, r.a, se prenosi da je Resul, s.a.v.s, rekao:”U akhiri zemanu će biti ljudi koji će u džamijama sjediti sve halka do halke,a imam će im biti dunjaluk. Ne sjedite s njima, jer su kod Allaha potpuno bezvrijedni”! (Sahih, revahu et-Taberani).
