Muftija akademik Aziz ef. Hasanović
Predsjednik Mešihata
Bajramska hutba-ramazan 2024./1445.
Srijeda, 10. 4. 2024./1. šewal 1445.
Neka je hvala Svevišnjemu Bogu na svim blagodatima i nimetima kojima nas je počastio na ovome svijetu. Neka Mu je hvala na blagodatima ramazana i Njegove knjige Kur’ana koji nam posla u ovome mjesecu kao uputu i lijek za srce i dušu, ali i vodič u svakodnevnom životu. Težnja da postignemo Njegovo zadovoljstvo, milost i oprost motivira nas da ustrajavamo na Njegovu putu.
Braćo i sestre, cijenjeni gledatelji HRT-a i slušatelji HR,
Muslimani diljem svijeta danas slave svoj veliki blagdan, Ramazanski bajram. Vjernik se istinski raduje ramazanu. Dočekuje ga radosna srca i ushićene duše. Ukazuje mu posebnu pažnju kao što to ramazan i zaslužuje. Svojevoljno i sa velikom radošću se upisuje u ramazansku školu s ciljem da, kroz sve uspješno položene ispite, ostvari svoj glavni cilj artikuliran riječima Muhameda a.s.: “Tko isposti mjesec ramazan, vjerujući u Allaha i nadajući se Njegovoj nagradi, Allah će mu oprostiti grijehe koje je počinio”.
Ramazan nam je prilika za čišćenje tijela postom, a duše ibadetom. Prije svega, ne postoji bolja prilika za jačanje svoje vjere kao što je činiti ibadete dok postimo. Tako i namaz poprima jednu posebnu dimenziju jer ugođaj je drukčiji. Tome posebno doprinosi svakodnevno učenje Kur’ana gdje dolazi sa sljubljivanjem sa Kur’anom, a posljedično i naš pogled na Kur’an kao i razumijevanje njegovih poruka evoluiraju otvarajući nova promišljanja i shvaćanja. Nadalje, uz ramazan dolazi do akumuliranja obiteljske snage što ostvarujemo zajedničkim iftarima, sehurima i namazima. Izdvajanjem sadekatu-l-fitra jačamo empatiju prema onima koji su u potrebi, dajući zekat čistimo svoj imetak i jačamo Bejtu-l-mal kojim se štite oni koji su u potrebi. Pomažemo one koji su na putu stjecanja znanja kao i institucije koje se bave unapređenjem odgojno-obrazovnih procesa unutar Islamske zajednice.
Snaga i zaštita obitelji ogleda se u snažnoj i organiziranoj zajednici. Svaki vjernik mora doprinositi, na sve moguće načine, jačanju svoje zajednice. Svaki vjernik i vjernica moraju proći navedene ispite ramazanske škole ukoliko žele da ostvare zadani cilj i iz ramazana izađu okrunjeni bogobojaznošću, ljubavlju, milosrđem i čistim srcem.
Na taj način ramazan ostavlja tragove i osnažuje pojedinca, obitelj i zajednicu. Ako se takav rezultat ne postigne, neke od ispita ramazanske škole nismo položili. Naravno, svi se nadamo popravnom ispitu, ali je pitanje tko će ga od nas dočekati. Cilj ramazanskih aktivnosti jeste postići sreću, radost i zadovoljstvo kako na individualnom tako i zajedničkom, društvenom planu.
Bajram nam predstavlja vrhunac radosti koju dijelimo sa onima koji su nam najbliži, a potom i na širu javnost. Bajramsko okupljanje predstavlja najveći susret stanovnika jednog mjesta na musalli gdje dolazi do izražaja ta snaga džemata, zajedništva, međusobnog uvažavanja i potpomaganja. Naši bajramski pokloni, osmjesi, čestitke, zajednički ručkovi, posjeti našim umrlima, posjeti našim susjedima samo pokazuju pravac ili smjer kojim vjernik treba da ide cijelu godinu. Motivirani hadisom našeg poslanika Muhameda a.s. da je najbolji kod Boga onaj koji je najkorisniji ljudima, vjernik će preći preko svih ljudskih postupaka koji nas udaljavaju jedne od drugih, pronaći će snage da na Bajram halali i da se tako Božja milost na zemlju spusti, kako na one koji se pomire tako i na zajednicu u cjelini. I to je je jedna od koristi posta i svih ramazanskih ibadeta, spoznaja da će nam Svevišnji oprostiti onoliko koliko smo mi spremni oprostiti drugom. Nema bolje prilike od Bajrama.
Snaga saffa i zajedničkog namaza putokaz je vjerniku da sav svoj trud usmjeri na jačanje svoje uže i šire zajednice. Snaga je u zajednici kroz koju dolazi do izražaja i pojedinac. Tako se najbolje mogu očuvati univerzalne vrijednosti vjere i morala.
Susrećemo se s raznim krizama, a ponajviše s krizom morala. U okviru razvoja demokracije i ljudskih prava, u namjeri, kako nam se bar čini, da se gotovo svaki prohtjev svede na pravo, klizimo u jedan oblik anarhije i nesreće. Zapravo, potpuno suprotno od onoga što bi valjda trebao biti cilj, a to je da se zaštite temelji opstojnosti društva, pa, ako hoćete, i čovječanstva. Jednostavno, ne čini se da napredak kojemu svjedočimo vodi nekoj istinskoj sreći, odnosno ne generira vrijednosti koje mogu biti snažan temelj razvoju u pozitivnom smjeru. Ne samo što je prevagnulo ono materijalno, ta se prekretnica dogodila poprilično davno, nego se danas isticanjem materijalnog i sve više nastoji suzbiti duhovno. Kada se netko pita zašto, odgovori su svagdje oko nas. Suzbijanjem duhovnog zapravo uklanjate moralne i druge vrijednosti koje bi vas inače zaustavile u pokušaju realizacije svog nauma. Kada uspijete eliminirati moralne kočnice, počinje strmoglava jurnjava u bezdan svakog zla. Vrlo lako se možete dovesti u situaciju da se ponašate na način kojeg bi se i životinja postidjela. Globalno, sve manje vodimo računa o tim vrijednostima. Danas smo se počeli pomalo gubiti kada trebamo definirati što je ispravno jer to želimo sami. Teško nam je posegnuti, ako ni za čim, za pozitivnim iskustvima generacija koje su živjele prije nas, koje su se u praksi pokazale da djeluju. Također učiti iz njihovih pogrešaka i ne ponavljati ih te tako stvarati temelje za daljnji razvoj svake nove generacije koje dolazi. Doduše, pitanje je koliko će se još generacija stanovništva koje tradicionalno živi na ovim prostorima roditi sukladno s današnjim trendovima.
Vidimo da su nasrtaji na instituciju braka sve veći, a time i na obitelj. Normalnim se prihvaćaju pojavnosti koje bismo kao društvo prije samo nekoliko godina osuđivali jer smo znali da ni kratkoročno, a posebno dugoročno, nisu dobre. Ne tako davno brinuli smo se jedni o drugima, međusobno se pomagali, a to su osjetila i djeca, znala su što smiju, što ne smiju, odnosno koji obrasci ponašanja su prihvatljivi, koji nisu. Znali su i mladi neke granice u svoj svojoj znatiželji u isprobavanju novih stvari ili dokazivanju u društvu. Znali su i roditelji da je dijete blagodat koja zahtijeva mnogo pažnje i ljubavi. Znali smo da je obitelj ta u kojoj se ostvarujemo u punini. Poštovanje među roditeljima bilo je izraženo, a nesuglasice su se rješavale daleko od djetetovih očiju. Danas nema odgovornosti prema djeci, podižemo ju prema zakonima prirode, tj. dajemo hranu i sklonište, ostalo će odraditi netko drugi jer mi nemamo vremena ni za sebe. Lakše je dati mobitel, tablet ili neko drugo pomagalo samo da dijete šuti. Ne posvećujemo pažnju, pa se dijete s velikom mukom i teškoćom snalazi, ali tako njegovo srce postaje tvrdo i tako postajemo društvo grubijana. Djeca ne odrastaju o obiteljskoj toplini, nego su žrtva vlastitih roditelja koji nemaju dovoljno svijesti ni unutarnjeg kapaciteta da se suzdrže od nedopuštenih postupaka i da smognu snage da očuvaju brak, bar radi vlastite djece. Djetetu za zdravo odrastanje trebaju otac i majka, a mi odrasli smo postali tako sebični.
Iz takvog okruženja gledamo događanja i ratove u svijetu. Moram kazati da sam prestravljen onime što vidimo da se događa u Gazi. Mogu razumjeti da postoje različitosti, mogu razumjeti da postoje nesuglasice, mogu razumjeti da postoji osjećaj ugroženosti, razumijem i frustracije koje se javljaju na obje strane koje rezultiraju krajnje neželjenim akcijama i posljedicama, međutim, nikako ne mogu razumjeti ni prihvatiti da je u obračunu s jednom od frakcija dopušteno i općeprihvatljivo uništiti cijeli narod. Ono što se događa u Gazi, i način kako se pokušava riješiti problem odnosa, ma koliko bilo tko danas to pokušavao opravdati, povijest će ocijeniti pogrešnim. Drugo, svi bismo se trebali zapitati i zamisliti – rekli smo da nećemo dopustiti nove holokauste, nove genocide, nove zločine nakon Drugog svjetskog rata i genocida u Srebrenici.
Donesen je niz deklaracija i povelja o ljudskim pravima na globalnoj razini koje su trebale pridonijeti, a donekle i jesu, boljem okruženju u globalnim okvirima, zaštiti slabijih, odsutnosti konflikta u rješavanju oprečnosti i sličnom. Međutim, pokazalo se da imaju velik problem – ne vrijede za sve jednako. Na primjeru Ukrajine i Palestine pokazuje se da i u 21. stoljeću vrijedi zakon jačeg, moćnijeg. Nema milosti, bez obzira na povijesna, pa i vlastita, iskustva, ljudi su spremni raditi drugima ono što je bilo činjeno njima. Dvostruki standardi doveli su i do stradanja ogromnog broja djece, a s djecom u Gazi, kao i bilo gdje drugdje, umire humanost, umire civilizacija, a na površinu isplivava navijačko licemjerje. U ovom i sličnim slučajevima međunarodne organizacije gube svoj smisao i vlastitu vjerodostojnost i to je ono što je za brigu, jer šutke šalje zaglušujuću poruku – svi ste potencijalno sljedeći, jer nemaju kapaciteta privesti sukobljene strane na mirne dogovore. Na kraju sve se završi nekim dogovorima, a u međuvremenu izginu brojni nevini, a oni koji su sve započeli tu strahotu nikada ne osjete. To je i paradoks i besmisao sukoba.
Braćo i sestre,
Ohrabren sam punim i pretijesnim mesdždima, džamijama i molitvenim prostorima tijekom ramazana, vašim raznim aktivnostima, posebno aktivnostima naše omladine, žena i raznih aktivista, koja nam ulijeva nadu da naša žrtva nije uzalud. Svjestan sam i ekonomske situacije kao što sam svjestan vašeg predanog odnosa našoj zajednici i vašeg pomaganja kroz sva davanja od članarine preko zekata, vitara i raznih dobrovoljnih davanja. Plodovi naše vjere realiziraju se i kroz naš humanitarni rad koji predvodi humanitarna organizacija Zirat Islamske zajednice u Hrvatskoj. Želim vam se svima zahvaliti na predanom i savjesnom odnosu prema našoj zajednici koja je naša luka spasa. Posebno se zahvaljujem našim hafizima i učačima mukabela koji su bereketom Kur’ana uljepšavali naše džamije, mesdžide i molitvene prostore. S radošću se želim zahvaliti HRT – na kontinuiranom praćenju svih aktivnosti naše zajednice i izravnim prijenosima bajramskih svečanosti od 1990. godine sve do danas. To pomaže razbijanju predrasuda i smanjenu islamofobije u našemu društvu.
Odgojno obrazovni sustav percipiran kroz našu školu Islamsku gimnaziju dr. Ahmeda Smajlovića jedino je mjesto na kojem možete pružiti djetetu svijetlu budućnost ovog i budućeg svijeta. Stoga i ulažemo određene napore da bismo pred Stvoriteljem mogli odgovoriti na pitanje što smo poduzeli. Na vama je dragi roditelji da svoju djecu usmjeravate u našu odgojno obrazovnu ustanovu. Ona je nedavno proslavila 30. jubilej, a iznjedrila je već prepoznatljiva imena u svijetu vjere, znanosti, kulture, politike, prava i medicine. Ponosan sam da imamo takvu školu i da vas s punom odgovornošću mogu pozvati da svoju djecu usmjeravate na pravi put kroz našu školu, jer ne postoji ni jedan opravdan razlog da najsvjetliji izdanak naše zajednice ne bude destinacija u koju ćete usmjeravati svoju djecu, a odgovornost je na vama dragi roditelji.
Braćo i sestre,
Bajram je radost za srce i dušu muslimana, radujmo se Bajramu, izvršimo svoje bajramske obveze, svima vama želim čestitati nastupajuće mubarek bajramske dane, da u zajedništvu obitelji upotpunite predstojeće blagdane te da iz njih izađemo ojačani vjerom i nadom u Božju milost koja će čovječanstvu podariti međusobnu ljubav, poštovanje, uvažavanje i zajedništvo kako bi živjeli u miru i slobodi.
Posebno želim čestitati onima kojima je uskraćena roditeljska ljubav, toplina vlastitog doma, bolesnicima po našim bolnicama, članicama i članovima po staračkim domovima i raznim ustanovama, zatvorenicima na izdržavanju zatvorskih kazni.
Prisjetimo se i svih naših umrlih, posebno naših šehida te se okupimo sutra u 16 sati u našoj džamiji kako bi ih obradovali i na primjeren način im se zahvalili za blagodati slobode koju su svojom žrtvom nama u emanet ostavili.
Braćo i sestre, svima vama
SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BAJRAM!
BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN!
KULLU AMIN VE ENTUM BI HAJR!
URIME ZEMEFAT BAJRAMIN!
BAHTALO BAJRAMO!
